Mucanje se najčešće pojavljuje u predškolskoj dobi djeteta. Uslijed različitih faktora, u neke djece mucanje se nastavlja i u školskoj dobi. Zbog boravka u školskom okruženju, zahtjeva od strane učitelja i nastavnika te potrebe za socijalizacijom i poistovjećivanjem s vršnjacima, u djece koja mucaju prisutan je i veći rizik od razvijanja različitih sekundarnih karakteristika mucanja: strah od govora, izbjegavanje govornih situacija, povlačenje u sebe, smanjivanje samopouzdanja, stvaranje negativne slike o sebi.I tijekom školske dobi potrebno je nastaviti s logopedskom terapijom, ili je započeti ukoliko je mucanje tada prepoznato. Osim toga, važno je i da osobe iz djetetove okoline (roditelji, učitelji, djeca) prilagode svoje ponašanje i zahtjeve djetetu. Neke takve prilagodbe uključuju sljedeće:
• ne govoriti djetetu koje muca da uspori ili da se opusti, na taj način vrši se dodatni pritisak na dijete te se prisutna netečnost može produžiti
• ne dovršavati riječ ili rečenicu umjesto djeteta, strpljivo i mirno pričekati da dijete dovrši govorni iskaz
• dati do znanja djetetu da slušamo sadržaj njegova govora, ne način na koji je govor produciran
• u izvršavanju školskih obaveza očekivati jednake kvalitetu i kvantitetu kao i od ostale djece
• tijekom razgovora s djetetom koje muca govoriti umjerenom brzinom, koristeći češće pauze u govoru.
