Strategiju zastrašivanja roditelji često koriste kada žele djetetu ukazati na bitnost poštovanja pravila koje dijete uporno krši ili ga se ne pridržava.
Mala djeca ne razumiju svijet u nijansama, već stvari doživljavaju vrlo doslovno kao da je sve crno-bijelo. Teško shvaćaju da nešto što kažemo ne mislimo ozbiljno, bilo da se šalimo ili da ih pokušavamo uplašiti kako ne bi radila stvari koje su za njih potencijalno opasne i slično. Djeca u predškolskoj dobi već pomalo razumiju kad smo neozbiljni jer mogu iščitati našu neverbalnu komunikaciju puno bolje od mlađe djece, no kod njih se razvojno javljaju razni strahovi i mašta im intenzivno radi što može biti nadogradnja na roditeljska zastrašivanja.
ZBOG ČEGA JE ZASTRAŠIVANJE OPASNA METODA?
Zastrašivanje koje se čini bezazlenim pa čak i duhovitim nije dobro za dijete. Osim što se narušava odnos povjerenja jednom kad dijete shvati da zubi ne otpadaju od čokolade i pada roditeljev autoritet u vodu, dijete se može intenzivno početi bojati. Taj strah se može generalizirati i prijeći na druge objekte, a često se u ponašanju djeteta uočava nesigurnost, ispitivanje hoće li se to strašno dogoditi i kad radi neku drugu radnju koja je slična prvotno spominjanoj. Dijete se može povući u sebe, postati plašljivije i sramežljivije. Također, dječja mašta može nadograditi priču koju su roditelji koristili za zastrašivanje i povezati ju sa strahovima koji su inače intenzivno razvojno javljaju u dobi od 4 do 6 godina.
ŠTO UMJESTO ZASTRAŠIVANJA?
A kad dijete na to reagira emocionalnim ispadom, dajte mu da bude ljuto i učite ga polako kako može kontrolirati svoje ponašanje kad je pod utjecajem intenzivnih emocija. To ćete najbolje moći pokazati na vlastitom primjeru što znači da je potrebno vježbati umirivanje dubokim udisajima i osvještavanjem sebe, svojih emocija, svog tijela i što se trenutno događa. Tako ćete biti u stanju prije nego krenete u prijetnju, zaustaviti se, smiriti, uzeti pauzu ako treba i biti dobar model vlastitom djetetu te mu osigurati sigurnu i stabilnu okolinu za odrastanje.
Prikaz pokazuje najčešća zastrašivanja djeteta metodama i prijetnjama koje se gotovo nikada ne ostvare. Nepotrebnim i nerealnim metodama odnos roditelj-dijete može slabiti.
ZATO
Roditelji trebaju biti nježni sa sobom jer su i oni samo ljudi. Svatko ponekad izgubi strpljenje. To ne znači da je vikanje opravdano, ali iz tog iskustva i roditelj i dijete uče. Bitno je da roditelj, za početak, popravi odnos koji je narušio deranjem i to jednostavnom isprikom: “Žao mi je i pogriješio/la sam… nisam trebala vikati na tebe, ali i dalje nije u redu da ti ovo ili ono radiš”. Tako dijete uči da ne mora biti savršeno, da je u redu imati granicu i da je u redu ispričati se. Zadatak roditelja je da shvate kada viču i zašto to rade te ako se vikanje ponavlja da “pogledaju” gdje ne preuzimaju odgovornost i gdje nemaju kapacitet biti smireni i zatim postupno otkriju zašto. Trebamo izražavati ljutnju, ali na smiren, jasan i konstruktivan način te jasno djetetu dati do znanja da neki oblik ponašanja nije u redu, ali bez kritiziranja osobnosti djeteta.
