Samoregulacija je sposobnost upravljanja i kontrole nad vlastitim ponašanjem, mislima, te mijenjanje istih u skladu sa zahtjevima okoline. Uključuje našu sposobnost održati razinu uzbuđenja u optimalnoj razini. Npr. dijete se ujutro budi za školu te se mora prilagoditi zahtjevima školske okoline (održavati pažnju, slušati, itd.). Zatim kada dođe kući mora svoj živčani sustav prilagoditi drugim zahtjevima, a navečer i za spavanje. Prilagodba okolini, stalno mijenjanje potreba i zahtjeva iziskuje kompleksno procesiranje mozga.

Roditelj/skrbnik bitno utječe na razvoj djetetovih vještina samoregulacije. Osoba koja je uz dijete (ko-regulator) trebala bi biti smirena, privržena te što više pružati odgovarajući odgovor na djetetovu potrebu. Kada se dijete smiri treba ga pozitivno nagraditi kako bi povezalo svoje trenutno regulirano stanje sa pozitivnim potkrijepljenjem.

Na sve to djelujemo i kroz osjetilne sustave: vizualno (ekspresija lica), auditivno (ton glasa), taktilno (dodirom).Kod mnoge djece sa problemom samoregulacije javljaju se poteškoće senzornog procesiranja i praksije. Dijete može demonstrirati česte emocionalne uspone i padove, loše reakcije na neočekivane događaje, imati probleme hranjenja, biti agresivno prema drugima, ali i autoagresivno.

Kako pružiti podršku djetetu?
Postoje različite strategije za podršku koje pomažu djetetu da osvijesti svoje emocije, da ih prepozna i djeluje sukladno s njima. Zajedničkom suradnjom roditelj – terapeut uz strpljenje i dosljednjost može se uspješno djelovati. Terapeuti procjenjuju koje bi strategije mogle biti uspješne za svako dijete individualno, koje i na koji način aktivnosti provoditi kako bi se vještine samoregulacije unaprijedile.