Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) jedan je od najčešćih neurorazvojnih poremećaja dječje i adolescentne dobi. Ovaj poremećaj uključuje povećanu motoričku aktivnost djeteta uz teškoće u održavanju pažnje, impulzivnost i promjenjivo raspoloženje. Dijete s ADHD-om često je nemirno, ometa druge, teško završava zadatke, brzo gubi interes te se teško uklapa u grupne aktivnosti.
Hiperaktivnost ili razigranost?
Roditelji i učitelji često brkaju hiperaktivnost sa zaigranošću, što otežava prepoznavanje poremećaja. Da bi se postavila dijagnoza, simptomi moraju trajati najmanje šest mjeseci, biti prisutni u više okruženja (npr. kod kuće i u školi) te uključivati znakove nepažnje (poput gubljenja fokusa, poteškoća u organizaciji, zaboravljanja zadataka) i hiperaktivnosti-impulzivnosti (poput stalnog vrpoljenja, prekidanja drugih, brzih i naglih reakcija). Procjenu treba provesti multidisciplinarni tim stručnjaka.
Karakteristike djece s ADHD-om
- Izražena znatiželja i snažni interesi za određene teme.
- Brzo rade i griješe, iako razumiju zadatak.
- Teško prate grupne upute.
- Vrlo su fokusirani kad rade ono što vole.
- Često govore sami sa sobom, mijenjaju planove i djeluju impulzivno.
- Imaju dobru percepciju i sposobnost zapažanja, ali i oscilacije u izvedbi.
Hiperaktivna djeca često se osjećaju neprihvaćeno i neshvaćeno, što može dovesti do niskog samopouzdanja. Ključno je prema njima se odnositi s razumijevanjem, toplinom i jasnim, afirmativnim uputama. Važno je osigurati stimulativno, ali sigurno okruženje te omogućiti boravak na otvorenom prostoru i dovoljno prilika za kretanje.
Uzroci i liječenje
Uzrok ADHD-a nije u potpunosti poznat. Riječ je o kombinaciji genetskih, neuroloških, biokemijskih i čimbenika iz okoline. Istraživanja pokazuju da hiperaktivna djeca imaju nešto nižu metaboličku aktivnost u dijelovima mozga odgovornim za pažnju i kontrolu motorike.
Liječenje se temelji na multimodalnom pristupu – kombinaciji edukacije roditelja, psihosocijalne podrške, terapije i, po potrebi, lijekova koji pomažu u regulaciji pažnje i impulzivnosti.
ADHD i školski sustav
Školski sustav često ne prepoznaje specifične potrebe djece s ADHD-om. Takva djeca mogu biti pogrešno označena kao „nemirna“ ili „neposlušna“, iako se zapravo bore s neurobiološkim teškoćama. Nedostatak razumijevanja i individualnog pristupa može dovesti do frustracije, niskog samopouzdanja i sekundarnih problema u ponašanju.
Zato je važno pružiti podršku i djetetu i obitelji te osigurati suradnju stručnjaka, učitelja i roditelja.
Izvori: Ordinacija.hr, Wikipedia
