Mnoge knjige, pravilnici, članci, upute, zakonske odredbe govore o tome kako se (ne) bi trebalo ponašati prema djetetu, no svejedno se jako često pojavljuje pitanje “Što bih sad trebao/la učiniti?”.
– Znamo da ga ne smijemo tući, ne smijemo mu ukinuti pravo na izražavanje mišljenja, moramo voditi brigu o njegovoj dobrobiti, ali istovremeno mu pomoći da prihvati odgovornosti u skladu s dobi, kulturom, očekivanjima društva.
– Osobito ako se dijete nađe u problemu, krši zakon, problematično se ponaša ili mu loše ide u školi, roditelji se pitaju gdje su pogriješili, traže vlastitu krivnju i pitaju se – “Što sada?”, “Kako da sada pristupim djetetu, a da ne izgubim njegovo povjerenje i pomognem mu izići na pravi put?”.
Ponekad im je nelagodno potražiti stručnu pomoć, bilo za dijete bilo za sebe. Boje se osude ili da će im netko možda reći da nisu postupali dobro prema djetetu, da su loši roditelji.
– Zbog toga B. Bettelheim u svojoj knjizi “Dovoljno dobar roditelj” ističe koliko je važno da se roditelj prvenstveno osjeća sigurnim u sebe kao roditelja u odnosu s djetetom jer će njegova sigurnost u sebe biti temelj djetetove sigurnosti u samoga sebe.
Dakle
, pored svih uputa i savjeta kako se ponašati, kako biti “savršen” roditelj, Bettelheim sugerira da na prvom mjestu dolazi roditeljeva sigurnost u sebe i svoje postupke, makar ponekad (ili češće) pogriješio. 
Nitko nema točan i potpun odgovor (“recept”) kako odgojiti vaše dijete i kako postupiti u određenoj situaciji, jer su ljudi unikatni i dijelom nepredvidivi. Analizirati vlastite postupke je itekako važno, ali biti preopterećeni jesmo li postupili ispravno do mjere da nas to stalno muči možemo reći da je podjednako štetno kao i da smo pogriješili. Stoga, bolje je biti “dovoljno dobar” roditelj nego izvrstan roditelj koji će više pažnje posvetiti tome da bude savršen nego kako se njegovo dijete osjeća.
