U posljednjih nekoliko godina sve više govorimo o senzornoj integraciji, senzornoj obradi i disfunkciji, ali kao i uvijek možemo pronaći informacije koje nisu točne. Donosimo 5 najčešćih zabluda kada je u pitanju senzorna obrada i disfunkcija.
ZABLUDA 1: Senzorna igra znači da bismo trebali “zaprljati ruke”
ISTINA: Djeca doživljavaju svijet koristeći se cijelim svojim tijelom, a kada se planira senzorna aktivnost, gledamo da je igra takva gdje je uključeno cijelo tijelo. Ne bismo se trebali temeljiti samo na aktivnostima u kojima dominira jedini osjet dodira, odnosno gdje koristimo samo ruke.Ako djetetu treba pomoć u senzornoj integraciji, treba planirati aktivnosti koje će obuhvatiti sva osjetila: sluh, vid, okus, dodir, miris, vestibularni sustav i proprioceptivni sustav. Cilj senzorne stimulacije trebao bi biti naučiti dijete da se smiri kroz svakodnevne aktivnosti i igre i organizirati podražaje koje prima iz okoline.
ZABLUDA 2: Osjetne aktivnosti su jednostavne, dovoljno je postaviti materijal i igračke i dijete će znati što treba raditi.
ISTINA: Za dijete je važno da može istraživati, jer tako uči. Kad se dijete na početku uključuje u senzornu igru, trebali bismo se zapitati imamo li određeni cilj te igre (razvoj određene motoričke vještine, izloženost novim teksturama i osjećajima, razvoj pažnje…) ili jednostavno želimo da cilj igre bude zabavan. Ako pokažemo način na koji se igra sa određenim materijalom i igračkama, a kasnije pratimo i vodimo tu igru, dijete će tako učiti po modelu i stjecati nova znanja.
ZABLUDA 3: Jedna senzorna igra dobra je za svako dijete.
ISTINA: Djeca su različita i ne postoji istih dvoje djece na svijetu. Svako će dijete na svoj način reagirati na određeni podražaj. Iz tog je razloga važno promatrati dijete u svakodnevnoj, slobodnoj igri, tako da se sam plan senzornih aktivnosti prilagođava individualnim potrebama djeteta.Na primjer: Ako se dijete lako uznemiri i ima problem s smirivanjem – određene tehnike koje djeluju smirujuće trebaju se odmah uključiti u plan aktivnosti, poput dubokog pritiska, laganih zvukova.Senzorna integracija je tretman koji je individualan i prilagođen potrebama djeteta u određenom trenutku.
ZABLUDA 4: Ako je djetetu teško ”ući” u igru, treba ga “natjerati” na to. Jednom kad proba, svidjet će mu se.
ISTINA: Ako dijete ne želi “ući” u određenu igru, vjerojatno postoji dobar razlog za to. Djetetu treba omogućiti da samostalno pristupi igri bez pritiska. Za početak mogu gledati , tako polako od strane pasivnog promatrača, polako uvoditi dijete u igru i aktivno sudjelovanje.Na primjer: Dijete odbija dodirnuti plastelin rukama, početak bi bio pogledati što radimo s plastelinom, a zatim, na primjer, izrezati plastelin škarama ili plastičnim nožem , prije nego što samo odluči dodirnuti plastelin.
ZABLUDA 5: Što više osjetnih podražaja, to bolje.
ISTINA: Dijete koje nema problema sa senzornom obradom može tolerirati više simultanih podražaja, ali ako dijete ima senzornu disfunkciju, njegovo izlaganje višestrukim podražajima može dovesti do neželjenog efekta. Dijete može biti uznemireno ili povučeno.Važno je zapamtiti – Manje je više – uvijek prelazimo s jednostavnog na složeno. Na primjer: Napunit ćemo kutiju rižom i pustiti dijete da slobodno istražuje rukama, ako mu se svidi, dodat ćemo određenu pjesmu koja će biti zvučna stimulacija za pronalazak određenog predmeta koji je skriven u kutiji.
