Socijalna komunikacija je proces koji obuhvaća četiri komponente: socijalnu interakciju, socijalnu kogniciju (spoznaja o ljudskim osjećajima, namjerama, znanjima), pragmatiku (održavanje teme razgovora, komunikacijske izmjene) i jezičnu obradu (jezično razumijevanje i izražavanje). Osobe s odstupanjima u socijalnoj komunikaciji pokazuju nedostatke u korištenju neverbalnih ponašanja (održavanje očnog kontakta, razumijevanje i upotreba gesti) u socijalnoj interakciji, teškoće u prilagodbi komunikacije s obzirom na potrebe sugovornika (npr. upotreba pretjerano formalnog jezika), teškoće u slijeđenju pravila razgovora, teškoće u razumijevanju nedoslovnog značenja (npr. humora, metafora) i drugo. Teškoće u vještinama socijalne komunikacije jedno su od obilježja poremećaja iz spektra autizma, ali i sindroma poput Aspergerovog sindroma, Rettovog sindroma itd.
